Design a site like this with WordPress.com
Get started

sretni ljudi ne pišu poeziju da bi preživjeli

sretni ljudi ne pišu poeziju da bi preživjeli.

ne zamaraju se egzistencijalnim pitanjima, nemaju oni tu količinu straha

koja im namješta male zasjede u stomaku

i rijetko kada gube kontrolu.

oni imaju svoje obitelji i svakodnevna okupljanja oko trpezarijskog stola,

vode djecu na utakmice, predstave,

odlaze biciklima u prirodu

i redovno s njima završavaju domaće zadatke.

vrte prstom zadovoljno pramen kose

misleći da je taj trenutak bdijenja nad malim, drhtavim tijelom

sve što su mogli učiniti

da uzvrate zahvalnost na dug koji imaju prema životu.

sretnim ljudima ne trebaju pisma

koja će pisati sami sebi kao podsjetnike na to

da još uvijek postoji barem mala šansa

za njih, za bilo što

i da je pravo čudo što su još uvijek živi.

iz poštanskih sandučića vade samo račune

i promotivne letke,

kalkuliraju, zbrajaju, dogovaraju

najpovoljnije kupnje

i ako u njima ne nađu ništa, kažu:

dobro je, danas nam nitko nije pisao.

ne osjećaju stid zbog vlastitog postojanja

i ne traže utjehu u zatamnjenim sobama svojih kuća i stanova.

ne muči ih tjeskoba,

niti ih razdire potreba da budu

na dva mjesta istovremeno.

ne preispituju svoje postupke u beskonačnost

ne osuđuju se zbog svakodnevnih pogrešaka.

sretnim ljudima ne utrne srce

svaki put kada netko ode.

krajeve stvari prihvaćaju neminovno,

onako kako dolaze

i od njih prave nove početke.

kad se zatvore vrata, otvori se prozor.

ne prolaze kroz zidove svojih kuća i stanova,

ne lutaju sobama tražeći kubik zraka

na kojem bi se mogli odmoriti.

ne goni ih potreba da pred zoru ustaju

iz svojih toplih postelja

i tumaraju gradom bez cilja

gledajući svoj odraz, svoju prozirnost,

u izlozima trgovina.

spavaju mirno u udobnim sobama

i uklizavaju u dan kao niz tobogan,

uz šalicu kave i topli kruh s maslacem,

i očarani kuhinjskim aromama pomišljaju:

mi smo sretni ljudi.

sretni ljudi nemaju o čemu pisati

i ne treba im poezija.

usmjereni su na budućnost

o kojoj ne znaju ništa,

i govore kako je važno živjeti u trenutku.

imaju čvrsto formirane stavove

o sebi, o drugima, o društvu,

i ako ih ponekad mijenjaju, to nije zbog preživljavanja…

izražavaju strah od letenja,

ali znaju da im se ništa loše ne može dogoditi

pa kupuju prekooceanske letove

s kojih se vraćaju omršavjeli, preplanuli,

s hrpom malih suvenira i fotografija

koje će, do sljedećeg putovanja,

svakodnevno razmazivati na kruh

i osjećati toplinu u svojoj unutrašnjosti

uvjeravajući se kako su baš oni ti sretni,

sretni ljudi.

  • L. Dedus – SRETNI LJUDI NE PIŠU POEZIJU

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: